Gino Bartali

Đino Bartali Icône cycliste
Lične informacije
Ime Đino Bartali
Nadimak "Đino Pobožni"
Datum rođenja (1914-07-18)18. 7. 1914.
Državljanstvo  Italija
Informacije o timu
Trenutno član tima Završio karijeru
Disciplina Drumski
Tip vozača Brdaš
Profesionalna karijera
1935
1936 — 1945
1946 — 1947
1948
1949 — 1950
1951
1952
1953
1954
Frejus
Legnano
Tebag and Legnano
Legnano
Bartali - Gardiol
Bartali - Ursus
Tebag and Bartali
Bartali
Bartalii - Brooklin
Uspesi
Tur de Frans
Tur de Frans 2 (1938, 1948)
  Brdske etape: 2 (1938, 1948)
Điro di Italija
Điro di Italija 3 (1936, 1937, 1946)
  Brdske etape: 7 (1935, 1936, 1937, 1939, 1940, 1946, 1947)
Klasične biciklističke trke
Milano—Sanremo: 4 (1939, 1940, 1947, 1950)
Điro di Lombardija: 3 (1936, 1939, 1940)
Šampionati i druge trke
Nacionalni šampion
(drumska trka)
4 (1935, 1937, 1940, 1952)
Tur Baskijske zemlje 1935. godine
Tur romandije 1949. godine
Tur Švajcarske 1946 i 1947. godine

Podaci od: 12. jul 2016..

Bartalijev bicikl sa kojim je pobedio Tur de Frans 1938. Bicikl ima (revolucionarni) menjač Vitorija Margarita, sa 4 brzine. Prije toga brzine su menjali sa okretanjem zadnje gume, gde su zupčanik imali na obe strane, na jednoj strani za vožnje u brdo, na drugoj za ravne etape. Sa prvim menjačem biciklista je uštedio dosta vremena.
Đino Bartali oko 1945.

Đino Bartali (ital. Gino Bartali; 18. jul 1914 — 5. maj 2000) je bio jedan od najpopularnijih i najpoznatijih italijanskih biciklista, u vremenu pre Drugog svetskog rata, koji je tri puta pobedio na trci Điro d’Italija (1936, 1937, 1946) i dva puta na trci Tur de Frans (1938. i 1948). Osvajanjem drugog Tura postavio je rekord u najdužem razmaku između dve pobede.

Detinjstvo i amaterska karijera

Bartali je bio treći sin od četvoro dece u maloj farmerskoj porodici Torela Bartalija. Zarađivao je džeparac prodajući rafiju kreatorima čepova za vinske boce. Sa 13 godina je počeo da radi u biciklističkoj radnji, a tada je započeo i amatersku karijeru. Bio je amater koji mnogo obećava. U profesionalce je prešao 1935. sa 21 godinim i već prve godine je osvojio nacionalno prvenstvo i Tur Baskijske zemlje.

Profesionalna karijera

Na Điro d’Italiji 1935. Bartali je osvojio jednu etapu i brdsku klasifikaciju, prvu od ukupno sedam koliko ih je osvojio. Naredne godine, pre nego što je napunio 22 godine, osvojio je Điro d’Italiju i Điro di Lombardija trku. 14. juna mu je poginuo brat, u incidentu na trci i Bartali je bio blizu odluke da napusti biciklizam. Ipak, ubedili su ga da ne odustaje. Vratio se 1937. i osvojio Điro d’Italiju po drugi put. Njegova reputacija van Italije je bila takva da je on još jedan Italijan koji ne može da vozi dobro van svoje zemlje. Suočen sa takvim optužbama, odlučio je da vozi Tur de Frans 1937. godine. Startovao je jako loše, izgubio je osam minuta na trećoj etapi i preko 10 minuta na etapi Balon d Alkas. Ipak je uspio da sd vrati i obuče žutu majicu u Grenoblu, ali to je bio kraj trke za njega. On i njegova dva pomoćnika, Rosi i Kamuzo, vozili su preko mosta kada se Rosi okliznuo i Bartali je upao u reku. Kamuzo ga je izvukao i Bartali je sa povređenom rukom i kolenom završio etapu 10 minuta iza grupe, ali je ostao lider. Vozio je u Alpima, ali je izgubio majicu i povukao se u Marselju. Anri Degranž je rekao da će Bartali osvojiti Tur naredne godine.

Bartali se vratio na Tur 1938. sarađivao je sa Belgijancima po hladnom vremenu, kiši i kad je imao mehaničkih kvarova. Pobedio je najtežoj etapi sa preko pet minuta. Komentator na radiju, kada je vidio italijansku publiku kako pozdravlja Bartalija sa zelenim, belim i crvenim zastavama, rekao je "Ovi ljudi su našli supermena". Zbog dolazećeg rata, Italija nije poslala tim na Tur 1939. Te godine je Bartali osvojio brdsku klasifikaciju na Điru, Điro di Lombardija trku po drugi put i Milan—Sanremo.

Nakon rata, Bartali je osvojio 1946. Điro d’Italiju i Tur Švajcarske. 1947. Tur Švajcarske i Milan—Sanremo, dok je na Turu Romandije završio drugi.

1948

Bartali se vratio na Tur 1948. da bi saznao da je većina vozača koje je znao poginula u ratu, a tu su bili novi vozači, koji su počeli da voze kad je on prestao. Bartali je na prvoj etapi otišao u beg i uzeo žutu majicu. U toku Tura, lider komunističke partije u Italiji je pogođen u vrat. Napetost u Italiji je rasla, ljudi su bili revoltirani, a onda je Bartali pobedio na tri etape zaredom i stekao je 14 minuta prednosti. Revoltiranost i bes su prešli na priču o Bartaliju, sve razlike su bile zaboravljene. Pogođeni premijer, Toljati, izašao je iz bolnice da vidi kako Tur napreduje i da pozove građane da se smire. Širom zemlje, sva mržnja i neprijateljstvo je nestalo i pretvorilo se u slavlje Bartalijeve pobede i kriza je bila izbegnuta.

1950

1950. osvojio je Milan—Sanremo po četvrti put, a na Điro d’Italiji je osvojio drugo mesto.

Na Tur de Fransu, Bartali i Žan Robik su bili veliki rivali. Robik je otišao Bartaliju na Obisku, a zatim se Bartali vratio na Turmaleu, stigao Robika i njih dvojica su vozili zajedno. Dodirnuli su se ramenima i pali. Bartali je rekao da su francuski navijači pored puta bili toliko besni da su ga optužili da je sabotirao Robikove šanse i udarili ga, a zatim su mu pretili nožem. Bartali se popeo na bicikl i osvojio etapu. Lider Italijanskog B tima, Florenco Manj, uzeo je žutu majicu. Bartali je nakon etape odlučio da napusti Tur, a Žak Gode i Felih Levitan su otišli u hotel da probaju da ga ubede da ostane. Sa cigaretom u ustima, Bartali je rekao da nema nameru da rizikuje život.

Bartali je vozio Tur i naredne dve godine i oba puta je završio na četvrtom mestu, osim toga, osvojio je nacionalno prvenstvo i drugo mesto na Fleš Valonu. 1952. završio je Điro d'Italiju na petom, a 1953. na četvrom mestu. Završio je karijeru 1954. devetim mestom na trci Điro dela Emilia.

Život tokom Drugog svetskog rata

Bartali je tokom Drugog svetskog rata pomagao jevrejima koji su bili progonjeni od strane nacista. Koristio je svoju popularnost da prenosi poruke i dokumenta za italijanski pokret otpora. Vozio je od Firence i Toskane do Rima noseći majicu na kojoj mu je pisalo ime. Navodno je jednom prilikom vukao kola sa svojim biciklom, u kojima su se nalazile skrivene osobe, prema granici sa Švajcarskom, govoreći patrolama da je to samo jedan od njegovih načina treniranja. Ni italijanski fašisti ni nacisti, iako su sumnjali za njegove aktivnosti, nisu ništa poduzimali, bojeći se nezadovoljstva među narodom koje bi moglo uzrokovati hapšenje tako popularne i voljene osobe u Italiji.

Rivalstvo sa Kopijem

Rivalstvo Bartalija i Kopija je podelilo Italiju. Bartali je bio poštovan u ruralnom jugu, dok je Kopi bio heroj u industrijskom severu.

7. januara 1940. Kopi je doveden u tim Legnano da radi za Bartalija. Njihovo rivalstvo je počelo kada je Kopi osvojio Điro, a Bartali ga jurio. Na svetskom prvenstvu 1949. obojica su radije vozili loše nego da pomognu da onaj drugi pobedi. Zbog toga što su gledali samo svoje rivalstvo, a ne interese Italijanske biciklističke federacije, suspendovani su na tri meseca.

Na Tur de Fransu 1952. njih dvojica su podelila vodu na usponu kol d' Izoar, ali se nisu složili oko toga ko je ponudio bocu. Bartali je izjavio da je on i da mu Kopi nikad ništa nije dao.

Uprkos njihovom rivalstvu, koje je možda bilo i pojačano nakon što je Kopi osvojio Điro d’Italiju, Bartali je podržavao Kopija u nameri da osvoji Tur de Frans 1949. Dvojica suvozača su uništila trku na Alpskoj etapi do Izoara. Kada je Kopi imao mehanički pro le m, Bartali ga je čekao, a kada se to isto desilo Bartaliju, Kopi ga je čekao. Na zadnjem usponu u Brijakonu, Kopi je pustio Bartalija da pobedi na svoj 35 rođendan i da uzme žutu majicu. Kopi je majicu preuzeo narednog dana i zadržao je do Pariza, dok je Bartali završio na drugom mestu.

Privatni život

Bartali je odrastao u religioznoj porodici u Toskani i zbog svoje vere je dobio nadimak Đino pobožni. Molio se pre obroka i vređao je kad su se njegovi suvozači kleli. Bartali je bio pesimističan, njegove molitve su počinjale sa: "sve je pogrešno, moramo sve ispočetka".

Kraj karijere i smrt

Bartali je završio karijeru sa 40 godina, nakon povrede u uličnom incidentu. Nakon završetka karijere, izgubio je mnogo novca.

Bartali je imao operaciju srca i ugrađen mu je bajpas. Umro je od srčanog udara u maju 2000. Predsednik Evropske komisije, Romano Prodi, nazvao ga je najpoštenijim sportistom.

Povezano

Spoljašnje veze

Gino Bartali na Wikimedijinoj ostavi
  • Profil na biciklističkoj arhivi
  • Rezultati Đina Bartalija na Tur de Fransu
  • p
  • r
  • u
Pobjednici opće klasifikacije Tour de Francea
1903–1919
1920–19391940–1959
1960–19791980–1998
2006–
  • p
  • r
  • u
  • 1933: Vicente Trueba
  • 1934: René Vietto
  • 1935: Félicien Vervaecke
  • 1936: Julián Berrendero
  • 1937: Félicien Vervaecke
  • 1938: Gino Bartali
  • 1939: Sylvère Maes
  • 1947: Pierre Brambilla
  • 1948: Gino Bartali
  • 1949: Fausto Coppi
  • 1950: Louison Bobet
  • 1951: Raphaël Géminiani
  • 1952: Fausto Coppi
  • 1953: Jesús Loroño
  • 1954: Federico Bahamontes
  • 1955–1956: Charly Gaul
  • 1957: Gastone Nencini
  • 1958–1959: Federico Bahamontes
  • 1960–1961: Imerio Massignan
  • 1962–1964: Federico Bahamontes
  • 1965–1967: Julio Jiménez
  • 1968: Aurelio González Puente
  • 1969–1970: Eddy Merckx
  • 1971–1972: Lucien Van Impe
  • 1973: Pedro Torres
  • 1974: Domingo Perurena
  • 1975: Lucien Van Impe
  • 1976: Giancarlo Bellini
  • 1977: Lucien Van Impe
  • 1978: Mariano Martínez
  • 1979: Giovanni Battaglin
  • 1980: Raymond Martin
  • 1981: Lucien Van Impe
  • 1982: Bernard Vallet
  • 1983: Lucien Van Impe
  • 1984: Robert Millar
  • 1985: Luis Herrera
  • 1986: Bernard Hinault
  • 1987: Luis Herrera
  • 1988: Steven Rooks
  • 1989: Gert-Jan Theunisse
  • 1990: Thierry Claveyrolat
  • 1991–1992: Claudio Chiappucci
  • 1993: Tony Rominger
  • 1994–1997: Richard Virenque
  • 1998: Christophe Rinero
  • 1999: Richard Virenque
  • 2000: Santiago Botero
  • 2001–2002: Laurent Jalabert
  • 2003–2004: Richard Virenque
  • 2005–2006: Michael Rasmussen
  • 2007: Mauricio Soler
  • 2008 Bernhard Kohl Carlos Sastre
  • 2009 Franco Pellizotti
  • 2010: Anthony Charteau
  • 2011: Samuel Sánchez
  • 2012: Thomas Voeckler
  • 2013: Nairo Quintana
  • 2014: Rafał Majka
  • 2015: Chris Froome
  • 2016: Rafał Majka
  • 2017: Warren Barguil
  • p
  • r
  • u
  • 1909: Luigi Ganna
  • 1910–1911: Carlo Galetti
  • 1912:* Team Atala (Carlo Galetti, Giovanni Micheletto, Eberardo Pavesi)
  • 1913: Carlo Oriani
  • 1914: Alfonso Calzolari
  • 1915–1918: Prvi svjetski rat
  • 1919: Costante Girardengo
  • 1920: Gaetano Belloni
  • 1921–1922: Giovanni Brunero
  • 1923: Costante Girardengo
  • 1924: Giuseppe Enrici
  • 1925: Alfredo Binda
  • 1926: Giovanni Brunero
  • 1927–1929: Alfredo Binda
  • 1930: Luigi Marchisio
  • 1931: Francesco Camusso
  • 1932: Antonio Pesenti
  • 1933: Alfredo Binda
  • 1934: Learco Guerra
  • 1935: Vasco Bergamaschi
  • 1936–1937: Gino Bartali
  • 1938–1939: Giovanni Valetti
  • 1940: Fausto Coppi
  • 1941–1945: Drugi svjetski rat
  • 1946: Gino Bartali
  • 1947: Fausto Coppi
  • 1948: Fiorenzo Magni
  • 1949: Fausto Coppi
  • 1950: Hugo Koblet
  • 1951: Fiorenzo Magni
  • 1952–1953: Fausto Coppi
  • 1954: Carlo Clerici
  • 1955: Fiorenzo Magni
  • 1956: Charly Gaul
  • 1957: Gastone Nencini
  • 1958: Ercole Baldini
  • 1959: Charly Gaul
  • 1960: Jacques Anquetil
  • 1961: Arnaldo Pambianco
  • 1962–1963: Franco Balmamion
  • 1964: Jacques Anquetil
  • 1965: Vittorio Adorni
  • 1966: Gianni Motta
  • 1967: Felice Gimondi
  • 1968: Eddy Merckx
  • 1969: Felice Gimondi
  • 1970: Eddy Merckx
  • 1971: Gösta Pettersson
  • 1972–1974: Eddy Merckx
  • 1975: Fausto Bertoglio
  • 1976: Felice Gimondi
  • 1977: Michel Pollentier
  • 1978: Johan de Muynck
  • 1979: Giuseppe Saronni
  • 1980: Bernard Hinault
  • 1981: Giovanni Battaglin
  • 1982: Bernard Hinault
  • 1983: Giuseppe Saronni
  • 1984: Francesco Moser
  • 1985: Bernard Hinault
  • 1986: Roberto Visentini
  • 1987: Stephen Roche
  • 1988: Andrew Hampsten
  • 1989: Laurent Fignon
  • 1990: Gianni Bugno
  • 1991: Franco Chioccioli
  • 1992–1993: Miguel Indurain
  • 1994: Jevgenij Berzin
  • 1995: Tony Rominger
  • 1996: Pavel Tonkov
  • 1997: Ivan Gotti
  • 1998: Marco Pantani
  • 1999: Ivan Gotti
  • 2000: Stefano Garzelli
  • 2001: Gilberto Simoni
  • 2002: Paolo Savoldelli
  • 2003: Gilberto Simoni
  • 2004: Damiano Cunego
  • 2005: Paolo Savoldelli
  • 2006: Ivan Basso
  • 2007: Danilo Di Luca
  • 2008: Alberto Contador
  • 2009: Denis Menčov
  • 2010: Ivan Basso
  • 2011: Michele Scarponi
  • 2012: Ryder Hesjedal
  • 2013: Vincenzo Nibali
  • 2014: Nairo Quintana
  • 2015: Alberto Contador
  • 2016: Vincenzo Nibali
  • 2017: Tom Dumoulin
  • p
  • r
  • u
Pobjednici Giro d'Italije – poredak penjača
  • 1933: Alfredo Binda
  • 1934: Remo Bertoni
  • 1935–1937: Gino Bartali
  • 1938: Giovanni Valetti
  • 1939–1940: Gino Bartali
  • 1946–1947: Gino Bartali
  • 1948–1949: Fausto Coppi
  • 1950: Hugo Koblet
  • 1951: Louison Bobet
  • 1952: Raphael Geminiani
  • 1953: Pasquale Fornara
  • 1954: Fausto Coppi
  • 1955: Gastone Nencini
  • 1956: Charly Gaul i Federico Bahamontes
  • 1957: Raphael Geminiani
  • 1958: Jean Brankart
  • 1959: Charly Gaul
  • 1960: Rik Van Looy
  • 1961: Vito Taccone
  • 1962: Angelino Soler
  • 1963: Vito Taccone
  • 1964–1966: Franco Bitossi
  • 1967: Aurelio González Puente
  • 1968: Eddy Merckx
  • 1969: Claudio Michelotto
  • 1970: Martin Van Den Bossche
  • 1971–1974: José Manuel Fuente
  • 1975: Andrés Oliva i Francisco Galdós
  • 1976: Andrés Oliva
  • 1977: Faustino Fernández Ovies
  • 1978: Ueli Sutter
  • 1979–1981: Claudio Bortolotto
  • 1982–1983: Lucien Van Impe
  • 1984: Laurent Fignon
  • 1985: José Luis Navarro
  • 1986: Pedro Muñoz
  • 1987: Robert Millar
  • 1988: Andy Hampsten
  • 1989: Luis Herrera
  • 1990: Claudio Chiappucci
  • 1991: Inaki Gaston
  • 1992–1993: Claudio Chiappucci
  • 1994: Pascal Richard
  • 1995–1996: Mariano Piccoli
  • 1997: Chepe González
  • 1998: Marco Pantani
  • 1999: Chepe González
  • 2000: Francesco Casagrande
  • 2001: Fredy González
  • 2002: Julio Alberto Pérez
  • 2003: Fredy González
  • 2004: Fabian Wegmann
  • 2005: José Rujano
  • 2006: Juan Manuel Gárate
  • 2007: Leonardo Piepoli
  • 2008: Emanuele Sella
  • 2009: Stefano Garzelli
  • 2010: Matthew Lloyd
  • 2011: Stefano Garzelli
  • 2012: Matteo Rabottini
  • 2013: Stefano Pirazzi
  • 2014: Julián Arredondo
  • 2015: Giovanni Visconti
  • 2016: Mikel Nieve
  • 2017: Mikel Landa
  • p
  • r
  • u
1900–1919
1920–1939
  • Gaetano Belloni (1920)
  • Costante Girardengo (1921)
  • Giovanni Brunero (1922)
  • Costante Girardengo (1923)
  • Pietro Linari (1924)
  • Costante Girardengo (1925–1926)
  • Pietro Chesi (1927)
  • Costante Girardengo (1928)
  • Alfredo Binda (1929)
  • Michele Mara (1930)
  • Alfredo Binda (1931)
  • Alfredo Bovet (1932)
  • Learco Guerra (1933)
  • Jef Demuysere (1934)
  • Giuseppe Olmo (1935)
  • Angelo Varetto (1936)
  • Cesare Del Cancia (1937)
  • Giuseppe Olmo (1938)
  • Gino Bartali (1939)
1940–1959
  • Gino Bartali (1940)
  • Pierino Favalli (1941)
  • Adolfo Leoni (1942)
  • Cino Cinelli (1943)
  • (1944–1945, nije održana)
  • Fausto Coppi (1946)
  • Gino Bartali (1947)
  • Fausto Coppi (1948–1949)
  • Gino Bartali (1950)
  • Louison Bobet (1951)
  • Loretto Petrucci (1952–1953)
  • Rik Van Steenbergen (1954)
  • Germain Derycke (1955)
  • Fred De Bruyne (1956)
  • Miguel Poblet (1957)
  • Rik Van Looy (1958)
  • Miguel Poblet (1959)
1960–1979
  • René Privat (1960)
  • Raymond Poulidor (1961)
  • Emile Daems (1962)
  • Joseph Groussard (1963)
  • Tom Simpson (1964)
  • Arie den Hartog (1965)
  • Eddy Merckx (1966–1967)
  • Rudi Altig (1968)
  • Eddy Merckx (1969)
  • Michele Dancelli (1970)
  • Eddy Merckx (1971–1972)
  • Roger De Vlaeminck (1973)
  • Felice Gimondi (1974)
  • Eddy Merckx (1975–1976)
  • Jan Raas (1977)
  • Roger De Vlaeminck (1978–1979)
1980–1999
  • Pierino Gavazzi (1980)
  • Alfons De Wolf (1981)
  • Marc Gomez (1982)
  • Giuseppe Saronni (1983)
  • Francesco Moser (1984)
  • Hennie Kuiper (1985)
  • Sean Kelly (1986)
  • Erich Maechler (1987)
  • Laurent Fignon (1988–1989)
  • Gianni Bugno (1990)
  • Claudio Chiappucci (1991)
  • Sean Kelly (1992)
  • Maurizio Fondriest (1993)
  • Giorgio Furlan (1994)
  • Laurent Jalabert (1995)
  • Gabriele Colombo (1996)
  • Erik Zabel (1997–1998)
  • Andrei Tchmil (1999)
2000–2019
  • Erik Zabel (2000–2001)
  • Mario Cipollini (2002)
  • Paolo Bettini (2003)
  • Óscar Freire (2004)
  • Alessandro Petacchi (2005)
  • Filippo Pozzato (2006)
  • Óscar Freire (2007)
  • Fabian Cancellara (2008)
  • Mark Cavendish (2009)
  • Óscar Freire (2010)
  • Matthew Goss (2011)
  • Simon Gerrans (2012)
  • Gerald Ciolek (2013)
  • Alexander Kristoff (2014)
  • John Degenkolb (2015)
  • Arnaud Démare (2016)
  • Michał Kwiatkowski (2017)
  • p
  • r
  • u
1900–1919
1920–1939
  • Henri Pélissier (1920)
  • Costante Girardengo (1921–1922)
  • Giovanni Brunero (1923–1924)
  • Alfredo Binda (1925–1927)
  • Gaetano Belloni (1928)
  • Pietro Fossati (1929)
  • Michele Mara (1930)
  • Alfredo Binda (1931)
  • Antonio Negrini (1932)
  • Domenico Piemontesi (1933)
  • Learco Guerra (1934)
  • Enrico Mollo (1935)
  • Gino Bartali (1936)
  • Aldo Bini (1937)
  • Cino Cinelli (1938)
  • Gino Bartali (1939)
1940–1959
  • Gino Bartali (1940)
  • Mario Ricci (1941)
  • Aldo Bini (1942)
  • (1943–1944, nije održana)
  • Mario Ricci (1945)
  • Fausto Coppi (1946–1949)
  • Renzo Soldani (1950)
  • Louison Bobet (1951)
  • Giuseppe Minardi (1952)
  • Bruno Landi (1953)
  • Fausto Coppi (1954)
  • Cleto Maule (1955)
  • André Darrigade (1956)
  • Diego Ronchini (1957)
  • Nino Defilippis (1958)
  • Rik Van Looy (1959)
1960–1979
  • Emile Daems (1960)
  • Vito Taccone (1961)
  • Jo de Roo (1962–1963)
  • Gianni Motta (1964)
  • Tom Simpson (1965)
  • Felice Gimondi (1966)
  • Franco Bitossi (1967)
  • Herman Van Springel (1968)
  • Jean-Pierre Monseré (1969)
  • Franco Bitossi (1970)
  • Eddy Merckx (1971–1972)
  • Felice Gimondi (1973)
  • Roger De Vlaeminck (1974)
  • Francesco Moser (1975)
  • Roger De Vlaeminck (1976)
  • Gianbattista Baronchelli (1977)
  • Francesco Moser (1978)
  • Bernard Hinault (1979)
1980–1999
  • Alfons De Wolf (1980)
  • Hennie Kuiper (1981)
  • Giuseppe Saronni (1982)
  • Sean Kelly (1983)
  • Bernard Hinault (1984)
  • Sean Kelly (1985)
  • Gianbattista Baronchelli (1986)
  • Moreno Argentin (1987)
  • Charly Mottet (1988)
  • Tony Rominger (1989)
  • Gilles Delion (1990)
  • Sean Kelly (1991)
  • Tony Rominger (1992)
  • Pascal Richard (1993)
  • Vladislav Bobrik (1994)
  • Gianni Faresin (1995)
  • Andrea Tafi (1996)
  • Laurent Jalabert (1997)
  • Oscar Camenzind (1998)
  • Mirko Celestino (1999)
2000–2019
  • Raimondas Rumšas (2000)
  • Danilo Di Luca (2001)
  • Michele Bartoli (2002–2003)
  • Damiano Cunego (2004)
  • Paolo Bettini (2005–2006)
  • Damiano Cunego (2007–2008)
  • Philippe Gilbert (2009–2010)
  • Oliver Zaugg (2011)
  • Joaquim Rodríguez (2012–2013)
  • Dan Martin (2014)
  • Vincenzo Nibali (2015)
  • Esteban Chaves (2016)