Oktavijan Miletić
Oktavijan Miletić (Zagreb, 1. listopada 1902. - Zagreb, 17. kolovoza 1987.), hrvatski redatelj, snimatelj, scenarist i glumac.
Oktavijan Miletić je bio prvi hrvatski filmski autor koji se sustavno bavio filmom, zbog toga ga se drži utemeljiteljem hrvatske (i jugoslavenske) kinematografije.
Životopis
Rođen je u uglednoj zagrebačkoj obitelji - intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Stjepana Miletića. Od djetinjstva je živo zainteresiran i upoznat s tadašnjom tehničkom novotarijom - filmom (s 12 godina ima prvi projektor), a već 1926. godine kupio je Pathéovu filmsku kameru (od 9,5 mm) i počeo amaterski snimati svoje prve filmove. U njima se ogledala Oktavijanova sklonost parodiji i eksperimentu (Nažalost samo san 1932., Amadeus Nicknagel 1932., Poslovi konzula Dorgena 1933., Zagreb u svjetlu velegrada 1934., Faust 1934.).
Za svoj kratki fim - Poslovi konzula Dorgena, dobio je nagradu na Pariškom amaterskom filmskom natjecanju 1933., predsjednik žirija bio je Louis Lumière.[1] Za njegov kratki film iz 1937. godine Šešir drži se da je bio prvi hrvatski zvučni film. Zapošljava se zagrebačkom poduzeću Zora film, i počinje se profesionalno baviti filmom. Snima i režira brojne propagandne filmove, uz poneki obrazovni i putopisni kratki film.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata radi u državnom poduzeću Nezavisne Države Hrvatske Hrvatski slikopis, gdje prvenstveno snima i režira dokumentarno propagandne filmove. Tad snima i svoj prvi cjelovečernji igrani film - Lisinski [2](1944.), biografiju skladatelja prve hrvatske opere Vatroslava Lisinskog ( taj film je najstariji sačuvani hrvatski cjelovečernji igrani). Snima i dokumentarne filmove; Barok u Hrvatskoj (1942.) i Radium (1944.; nedovršen). Za njemačko poduzeće Tobis Film iz Beča u istom razdoblju snima tri dokumentarna filma: Hrvatski kipari, Hrvatski seljački život i Agram, die Hauptstadt Kroatien.[3]
Nakon Drugog svjetskog rata prvenstveno radi kao filmski snimatelj, podjednako uspješno u crno-bijeloj kao i kolor tehnici (Živjeće ovaj narod, Koncert, Belana, Carevo novo ruho). Samostalno je režirao nekoliko filmova od kojih mu je najpoznatiji dokumentarni Juraj Dalmatinac (1977.)
- Za svoj rad dobio je 1967. tadašnju najvišu republičku nagradu - Vladimir Nazor.[4]
Bio je predavač na odjelu kamere Akademije za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, te autor i voditelj emisija o filmskoj kulturi TV Zagreb. Po njegovom imenu nazvana je današnja prestižna filmska nagrada na Danima hrvatskog filma Oktavijan koja se dodjeljuje u više kategorija.
Filmografija
Režija igranih filmova
- 1944. Lisinski
Režija kratkih i dokumentarnih filmova
- 1933. Poslovi konzula Dogena
- 1934. Faust
- 1935. Plitvička jezera
- 1936. Đumlin imitator Chaplina
- 1937. Šešir
- 1938. Jugoslavija gradi svoje lokomotive
- 1940. Hrvatski kipari: Bilhauerkunst in Kroatien
- 1942. Barok u Hrvatskoj
- 1948. Profesor Budalastov
- 1964. Kipar Vanja Radauš
- 1977. Juraj Dalmatinac
Scenarij
- 1931. Otvorenje Zagrebačkog zbora
- 1937. Šešir
- 1948. Profesor Budalastov
Snimatelj
- 1944 - Lisinski
- 1947 - Živjeće ovaj narod
- 1951 - Bakonja fra Brne
- 1954 - Koncert
- 1955 - Jubilej gospodina Ikla
- 1957 - Svoga tela gospodar
- 1959 - Jurnjava za motorom
- 1961 - Carevo novo ruho
Gluma
- 1927. Provalnik
Bibliografija
- Vjekoslav Majcen, Ante Peterlić: Oktavijan Miletić, Hrvatski državni arhiv, 2000., ISBN 953-6005-39-5
Izvori
- ↑ Vjesnik 2001, Blistavi početak s Oktavijanom Miletićem, PDF
- ↑ „Oktavijan Miletić”. Arhivirano iz originala na datum 2007-08-07. Pristupljeno 2009-12-24.
- ↑ „Pronađen Miletićev film iz '42., Jutarnji list”. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-07. Pristupljeno 2009-12-24.
- ↑ Nagrada Vladimir Nazor
Eksterni linkovi
- O Oktavijanu Miletiću na portalu Film.hr Arhivirano 2007-08-07 na Wayback Machine-u
- O Oktavijanu Miletiću na Filmski programi