Bora Ćosić
Bora Ćosić | |
---|---|
Лични подаци | |
Датум рођења | (1932-04-05)5. april 1932. (92 god.) |
Место рођења | Zagreb, Kraljevina Jugoslavija |
Књижевни рад | |
Најважнија дела | Priče o zanatima, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji |
Награде | Ninova nagrada |
Bora Ćosić (Zagreb, 5. april 1932) srpski i hrvatski je romanopisac esejista i prevodilac.[1] Rođen 1932. u Zagrebu, živeo je u Beogradu od 1937. do 1992, kada je prešao u Berlin. Napisao je oko 50 knjiga, kao i nekoliko pozorišnih drama, koje su sa velikim uspehom igrane u beogradskom Ateljeu 212. Za roman "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji" dobio je za 1970. godine (za 1969) NIN-ovu nagradu za roman godine.[2]
Biografija
Bora Ćosić, rođen 1932. u Zagrebu, 1937. sa porodicom preseljen u Beograd. Tu je završio srednju školu u Prvoj muškoj gimnaziji, studirao na odseku filozofije Beogradskog univerziteta. U mladosti je prevodio ruske futurističke pesnike, uređivao je list "Mlada kultura" 1952, reviju "Danas" 1961-1963,[1] časopis "Rok" 1969-1970. Radio je kao dramaturg i umetnički savetnik u filmskim preduzećima "Slavija", 1958-1959, i "Avala", 1962-1963. Sarađivao je na dokumentarnim filmovima, pisao dijalog za igrane filmove. Tokom boravka po Evropi, pored celovitih knjiga objavio je više stotina tekstova po novinama i časopisima Nemačke, Austrije, Švajcarske, Italije, Holandije, Mađarske, Rumunije, Rusije, Poljske, Albanije. Učestvovao je na više od dve stotine čitanja u nekoliko evropskih zemalja. Dao više od stotinu intervjua za različita glasila, štampu, radio i televiziju. Učestvovao na književnim konferencijama, festivalima, simpozijumima, međunarodnim sastancima i kongresima.[3]
Književno stvaralaštvo
Karijeru pisca započinje romanom Kuća lopova iz 1956. godine te zatim objavljuje knjige eseja Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962, Sodoma i Gomora, 1963. godine. Autor je kultnog romana novije srpske proze, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969, smeštenom u ratnom i posleratnom Beogradu. Ćosić je istovremeno naslednik srednjeevropske prozne tradicije intelektualnog esejizma, kao i jedan od poslednjih intelektualaca koji se emocionalno iskreno identifikovao sa jugoslovenskom himerom, s mešavinom elegičnosti i mučnog preispitivanja nakon njenog raspada. Po tom romanu je snimljen i istoimeni film.
Raspad Jugoslavije odveo je pisca u dobrovoljno izgnanstvo (najčešće boravi u Rovinju i Berlinu, dok objavljuje u Hrvatskoj).[4] Taj deo njegovog stvaralaštva je obeležen uglavnom esejističkim delima, među kojima se ističu Dnevnik apatrida, 1993, (opet jedno poigravanje s fiktivnim identitetom preko kojeg Ćosić iznosi stavove o savremenoj drustvenopolitičkoj stvarnosti), Dobra vladavina, 1995, te Carinska deklaracija, 2000, poluautobiografski tekst natopljen promišljanjima o propalim južnobalkanskim ogledima i autorovim pomešanim osećanjima prema toj tvorevini. Napisao je oko 50 knjiga, izdatih u Srbiji, Hrvatskoj i Nemačkoj.[5]
Nagrade
- 1969: NIN-ova nagrada, za roman Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji.[2]
- 2002: Nagrada za Evropsko razumevanje, za autobiografski esej Carinska deklaracija.[6]
- 2008: Nagrada Albatros Zadužbine Gintera Grasa.[7]
- 2001: Nagrada Stefana Heyma.[8]
Dela
Nepotpun popis dela:
- Kuća lopova, 1956.
- Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962.
- Sodoma i Gomora, 1963.
- Priče o zanatima, 1966.
- Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969.
- Tutori, 1978.
- Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže, 1983.
- Doktor Krleža, 1988.
- Rasulo, 1991.
- Dnevnik apatrida, 1993.
- Dobra vladavina (i psihopatologija njenog svakodnevlja), 1995.
- Carinska deklaracija, 2000.
- Pogled maloumnog, 2001.
- Tkanje, 2001.
- Nulta zemlja, 2002.
- Irenina soba, (poezija), 2002.
- Izgnanici, 2005.
- Consul u Beogradu, 2007.
- Put na Aljasku, 2008.
- Zapadno od raja, 2009.
- Kratko detinjstvo u Agramu, 2011.
- Doručak kod Majestica, 2011.
Reference
- ^ а б Југословенски књижевни лексикон (2. изд.). Нови Сад: Матица српска. 1984. стр. 125.
- ^ а б „Dobitnici”. nin.co.rs. Приступљено 22. 1. 2022.
- ^ Iz knjige "Priče o zanatima, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji", izdavač LOM, Beograd, 2010, tekst Dejana Mihajlovića, str. 215
- ^ „Архивирана копија”. Архивирано из оригинала 16. 08. 2016. г. Приступљено 09. 09. 2015.
- ^ http://www.danas.rs/dodaci/vikend/rodjen_sam_u_zagrebu_umro_u_beogradu_zivim_u_berlinu.26.html?news_id=210959
- ^ „Bora Ćosić: Živite u gunguli”. blic.rs. Приступљено 22. 1. 2022.
- ^ http://www.mvinfo.hr/knjiga/4174
- ^ http://www.dw.com/hr/moramo-pripaziti-da-se-ne-ponove-ru%C5%BEne-stvari-iz-jugoslavije/a-15206154?maca=kro-TB_kro_halter-4179-xml-mrss
Spoljašnje veze
- Bora Ćosić на сајту IMDb (језик: енглески)
- p
- r
- u
- 1954: Dobrica Ćosić — Koreni
- 1955: Mirko Božić — Neisplakani
- 1956: Oskar Davičo — Beton i svici
- 1957: Aleksandar Vučo — Mrtve javke
- 1958: Branko Ćopić — Ne tuguj bronzana stražo
- 1960: Radomir Konstantinović — Izlazak
- 1961: Dobrica Ćosić — Deobe
- 1962: Miroslav Krleža — Zastave
- 1963: Oskar Davičo — Gladi
- 1964: Oskar Davičo — Tajne
- 1965: Ranko Marinković — Kiklop
- 1966: Meša Selimović — Derviš i smrt
- 1967: Erih Koš — Mreže
- 1968: Slobodan Novak — Mirisi, zlato i tamjan
- 1969: Bora Ćosić — Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji
- 1970: Borislav Pekić — Hodočašće Arsenija Njegovana
- 1971: Miloš Crnjanski — Roman o Londonu
- 1972: Danilo Kiš — Peščanik
- 1973: Mihailo Lalić — Ratna sreća
- 1974: Jure Franičević Pločar — Vir
- 1975: Miodrag Bulatović — Ljudi sa četiri prsta
- 1976: Aleksandar Tišma — Upotreba čoveka
- 1977: Petko Vojnić Purčar — Dom sve dalji
- 1978: Mirko Kovač — Vrata od utrobe
- 1979: Pavle Ugrinov — Zadat život
- 1980: Slobodan Selenić — Prijatelji
- 1981: Pavao Pavličić — Večernji akt
- 1982: Antonije Isaković — Tren 2
- 1983: Dragoslav Mihailović — Čizmaši
- 1984: Milorad Pavić — Hazarski rečnik
- 1985: Živojin Pavlović — Zid smrti
- 1986: Vidosav Stevanović — Testament
- 1987: Voja Čolanović — Zebnja na rasklapanje
- 1988: Dubravka Ugrešić — Forsiranje romana reke
- 1989: Vojislav Lubarda — Vaznesenje
- 1990: Miroslav Josić Višnjić — Odbrana i propast Bodroga u sedam burnih godišnjih doba
- 1991: Milisav Savić — Hleb i strah
- 1992: Živojin Pavlović — Lapot
- 1993: Radoslav Petković — Sudbina i komentari
- 1994: Vladimir Arsenijević — U potpalublju
- 1995: Svetlana Velmar-Janković — Bezdno
- 1996: David Albahari — Mamac
- 1997: Milovan Danojlić — Oslobodioci i izdajnici
- 1998: Danilo Nikolić — Fajront u Grgetegu
- 1999: Maksimilijan Erenrajh Ostojić — Karakteristika
- 2000: Goran Petrović — Sitničarnica „Kod srećne ruke”
- 2001: Zoran Ćirić — Hobo
- 2002: Mladen Markov — Ukop oca
- 2003: Vladan Matijević — Pisac izdaleka
- 2004: Vladimir Tasić — Kiša i hartija
- 2005: Miro Vuksanović — Semolj zemlja
- 2006: Svetislav Basara — Uspon i pad Parkinsonove bolesti
- 2007: Dragan Velikić — Ruski prozor
- 2008: Vladimir Pištalo — Tesla, portret među maskama
- 2009: Grozdana Olujić — Glasovi u vetru
- 2010: Gordana Ćirjanić — Ono što oduvek želiš
- 2011: Slobodan Tišma — Bernardijeva soba
- 2012: Aleksandar Gatalica — Veliki rat
- 2013: Goran Gocić — Tai
- 2014: Filip David — Kuća sećanja i zaborava
- 2015: Dragan Velikić — Islednik
- 2016: Ivana Dimić — Arzamas
- 2017: Dejan Atanacković — Luzitanija
- 2018: Vladimir Tabašević — Zabluda Svetog Sebastijana
- 2019: Saša Ilić — Pas i kontrabas
- 2020: Svetislav Basara — Kontraendorfin
- 2021: Milena Marković — Deca
- 2022: Danica Vukićević — Unutrašnje more
- 2023: Stevo Grabovac — Poslije zabave