Hlorpropamid
IUPAC ime | |
---|---|
4-hloro-N-(propilkarbamoil)benzensulfonamid | |
Klinički podaci | |
Prodajno ime | Diabines |
Drugs.com | Монографија |
MedlinePlus | a682479 |
Podaci o licenci |
|
Kategorija trudnoće |
|
Način primene | Oralno |
Farmakokinetički podaci | |
Bioraspoloživost | >90% |
Vezivanje proteina | 90% |
Metabolizam | <1% |
Poluvreme eliminacije | 36 sata |
Izlučivanje | Renalno |
Identifikatori | |
CAS broj | 94-20-2 Y |
ATC kod | A10BB02 (WHO) |
PubChem | CID 2727 |
DrugBank | APRD00029 Н |
ChemSpider | 2626 Y |
UNII | WTM2C3IL2X Y |
KEGG | D00271 Y |
ChEBI | CHEBI:3650 Y |
ChEMBL | CHEMBL498 Y |
Hemijski podaci | |
Formula | C10H13ClN2O3S |
Molarna masa | 276.74 g/mol |
| |
| |
Fizički podaci | |
Tačka topljenja | 126 to 130 °C (259 to 266 °F) |
Hlorpropamid je lek iz klase sulfonilureja koji se koristi za lečenje tipa 2 dijabetes melitusa. On je dugotrajno delujuća sulfonilureja. Hlorpropamid ima veći broj nepoželjnih dejstava od drugih sulfonilureja.[1][2]
Mehanizam dejstva
Poput drugih sulfonilureja, hlorpropamid deluje putem povećanja sekrecije insulina, tako da je delotvoran samo kod pacijenata koji imaju bar delimično funkcionalne beta ćelije pankreasa. On može da uzrokuje relativno dugotrajnu hipoglikemiju. Iz tog razloga se sulfonilureje sa kraćim vremenom dejstva (gliklazid, tolbutamid) češće koriste. Usled rizika od hipoglikemije ovaj lek se ne smatra dobrim izvorom za primenu kod starijih osoba, kao i kod pacijenata sa blagim do umerenim hepatičkim i renalnim oštećenjima. Hlorpropamid se takođe koristi za lečenje parcijalnog centralnog insipidnog dijabetesa.[3]
Farmakokinetika
Maksimalna koncentracija u plazmi se dostiže 3 do 5 sati nakon brze i skoro potpune (>90%) resorpcije iz stomaka. Poluživot u plazmi je 36 sati. Lek je efektivan oko 24 sata duže od drugih suflonilureja. Stabilni nivoi u plazmi se postiže nakon tri dana stalne primene. 90% leka se vezuje za proteine plazme. Postoje najmanje dva mesta vezivanja na albuminu. Više od 99% hlorpropamida se izlučuje nepromenjeno putem bubrega. On se prvo filtrira u glomeruli, zatim se reapsorbuje, i konačno se izlučuje u tubularni lumen.[3]
Reference
- ^ Hardman JG, Limbird LE, Gilman AG (2001). Goodman & Gilman's The Pharmacological Basis of Therapeutics (10. изд.). New York: McGraw-Hill. ISBN 0071354697. doi:10.1036/0071422803.
- ^ Pdr Staff (2009). PDR: Physicians Desk Reference 2010 (Physicians' Desk Reference (Pdr)). Rozelle, N.S.W: Thomson Reuters. ISBN 1-56363-748-0.
- ^ а б Dinnendahl V., Fricke U., ур. (2010). Arzneistoff-Profile (на језику: German). 4 (23 изд.). Eschborn, Germany: Govi Pharmazeutischer Verlag. ISBN 978-3-7741-98-46-3. CS1 одржавање: Непрепознат језик (веза)
Literatura
- Dinnendahl V., Fricke U., ур. (2010). Arzneistoff-Profile (на језику: German). 4 (23 изд.). Eschborn, Germany: Govi Pharmazeutischer Verlag. ISBN 978-3-7741-98-46-3. CS1 одржавање: Непрепознат језик (веза)
Spoljašnje veze
Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja). |