Vangari Matai
Vangari Matai | |
---|---|
Datum rođenja | (1940-04-01)1. april 1940. |
Mesto rođenja | Ihite, Tetu Njeri distrikt, Kenija |
Datum smrti | 25. septembar 2011.(2011-09-25) (71 god.) |
Mesto smrti | Najrobi Kenija |
Vangari Matai (engl. Wangari Maathai; Ihite, Tetu, 1. april 1940 — Najrobi, 25. septembar 2011) bila je kenijska aktivistkinja, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2004. godine, za njen doprinos održivom razvoju, demokratiji i miru.
Detinjstvo, mladost i obrazovanje
Rođena je u Njeri distriktu u Keniji koja je tada bila kolonija Velike Britanije[1]. Pripadala je Kikuju naroda, najbrojnije etničke grupe u Keniji. Osnovnu i srednju školu završava u Keniji, te u tom periodu prelazi na katolicizam. Po završetku srednje škole studira u SAD na Koledžu Mount St. Scholastica (sada Benedictine College), u Kanzasu. Ove studije su joj bile omogućene u sklopu programa koji je organizovan od strane kenijskih političara i Džona Kenedija (tada američkog senatora); tada je (1960. godina) trista kenijskih studenata otišlo na studije u SAD [2].
Na Koledžu St. Scholastica je diplomirala biologiju, uz sporedne predmete hemiju i njemački jezik [3]. Potom u periodu 1964-1966. godine pohađa postdiplomske studije na Univerzitetu Pitsburg, da bi 1966. godine stekla zvanje magistra bioloških nauka[4]. Nakon toga dobija posao asistenta profesoru biologije na Univerzitetu Najrobi [5]. Na navedenom Univerzitetu nije počela da radi jer je pozicija predviđena za nju data drugoj osobi. Vangari smatra da je ovo bilo zbog polne i plemenske diskriminacije. Poslije dva mjeseca traženja posla profesor Rajnhold Hofman, sa njemačkog Univerziteta Gisen, ponudio joj je posao u mikroanatomskom odjeljenju novoosnovanog Odsjeka veterinarske anatomije u Školi veterinarske medicine Univerziteta Najrobi [6].
Godine 1971. postala je prva žena iz Istočne Afrike sa titulom doktora nauka (postala je doktor anatomskih nauka)[4]. Nastavila je sa predavanjima na Univerzitetu, postavši stariji predavač 1974. godine, zatim šef katedre za anatomiju 1976. godine, i na kraju profesor 1977. godine. To je činilo prvom ženom koja je bila postavljena na navedene pozicije ikad do tada u Najrobiju.
Aktivizam i politički život
Pored rada na Univerzitetu bavila se i mnogobrojnim aktivnostima u velikom broju nevladinih i drugih organizacija. Između ostalog bila je direktor najrobijskog ogranka kenijskog Crvenog krsta, član Nacionalnog vijeća žena Kenije, i član ekološkog "Environment Liaison Centre". Kroz rad u različitim organizacijama počela je smatrati da veliki dio problema Kenije leži u degradaciji okoliša. Nakon što je njen muž izabran u Parlament 1974. godine uz obećanja za otvaranje više radnih mjesta, došla je na ideju da obezbijedi radna mjesta u sektoru zaštite životne sredine. Osnovala je Envirocare Ltd. kompaniju koja se bavila sadnjom drveća, uz uključivanje običnih ljudi u taj proces. Kroz svoj rad dobila je mogućnost da prisustvuje Prvoj UN konferenciji o ljudskim naseljima (poznatoj kao Habitat I) u junu 1976. godine.
Godine 1977. osniva nevladinu organizaciju (NVO) Pokret zelenog pojasa (eng. Green Belt Movement) koji za cilj ima razvoj zemlje kroz zaštitu okoliša, razvoj zajednice i izgradnju kapaciteta. Praktično, Pokret se bori protiv deforestacije tla do koje dolazi zbog pretjeranog iskorištavanja drveta (s obzirom da je ono najjeftinije gorivo u regiji, te pruža mogućnost ostvarivanja prihoda najsiromašnijim stanovnicima kroz njegovo sakupljanje i prodaju). Iz gore navedenih razloga šume se uništavaju i dolazi do širenja pustinje i gubitka plodnog i šumskog tla. Pokret zelenog pojasa ohrabruje žene da sade drveće širom Kenije s tim da se podržava sađenje lokalnih vrsta. Za svaku sadnicu žene dobijaju naknadu (stipendiju) [7]. Od 1977. godine do sada posađeno je preko 30 miliona stabala.
Bila je na čelu Nacionalnog vijeća žena Kenije.
Tokom režima, predsjednika Danijela Arapa Moia, više puta bila je u zatvoru, zbog zahtjeva za višestranačkim izborima i zbog protestovanja protiv političke korupcije. Spriječila je nelegalnu gradnju u Uhuru parku u Najrobiju.
Kandidirala se za predsjednicu Kenije 1997. godine, ali je njena kandidatura odbijena.
Izabrana je u parlament 2002. godine. Postala je pomoćnica ministra za životnu sredinu, prirodne resurse i divljinu. Osnovala je svoju političku stranku 2003. godine.
Izabrana je za prvu predsjednicu Vijeća za ekonomiju, društvo i kulturu unutar Afričke Unije, 2005. godine.
Takođe je bila jedna od osam osoba, koje su nosile zastavu na ceremoniji otvaranja Zimskih Olimpijskih igara u Torinu 2006. Te godine, dobila je i počasni doktorat na Univerzitetu Konektikat u SAD-u.
Bila je domaćin svjetske konferencije mladih ekologa u Najrobiju, održane 2007. godine.
Lični problemi
Njen suprug, kenijski političar Mvangi Matai, razveo se od nje, s obrazloženjem, da je prepametna za ženu te da je ne može kontrolisati; takođe je optužio za preljubu[8]. Vangari se pobunila protiv odluke suda o razvodu, nazvavši sudiju nesposobnim ili korumpiranim[8], te je završila u zatvoru. Osuđena je na šest mjeseci, ali poslije intervencije njenih advokata izašla iz zatvora nakon tri dana. Bivši suprug je potom tražio, da više ne koristi njegovo prezime. Ona je tada u to prezime dodala još jedno „a“[9][10].
Nobelova nagrada
Dobila je Nobelovu nagradu za mir 2004. godine, za njen doprinos održivom razvoju, demokratiji i miru. Prva je žena iz Afrike, ujedno i prvi aktivist za zaštitu okoliša, koji je dobio Nobelovu nagradu.
Izabrana djela
- The Green Belt Movement: sharing the approach and the experience (1985)
- The bottom is heavy too: even with the Green Belt Movement : the Fifth Edinburgh Medal Address (1994)
- Bottle-necks of development in Africa (1995)
- The Canopy of Hope: My Life Campaigning for Africa, Women, and the Environment (2002)
- Unbowed: A Memoir (2006)
- Reclaiming rights and resources women, poverty and environment (2007)
- Rainwater Harvesting (2008)
- State of the world's minorities 2008: events of 2007 (2008)
- The Challenge for Africa (2009)
Reference
- ^ Wangari Maathai, the Nobel Peace Prize 2004 NobelPrize.org. Приступљено 2009-02-24.
- ^ Maathai 2006, стр. 73–74.
- ^ Maathai 2006, стр. 79.
- ^ а б „UNCCD - Wangari Maathai. Приступљено 2009-04-10” (PDF). Архивирано из оригинала (PDF) 27. 09. 2011. г. Приступљено 04. 09. 2010.
- ^ Maathai 2006, стр. 94–95.
- ^ Maathai 2006, стр. 102.
- ^ Unbowed, стр. 134–137. sfn грешка: no target: CITEREFUnbowed (help)
- ^ а б Perlez, Jane (1989). Nairobi Journal; Skyscraper's Enemy Draws a Daily Dose of Scorn. NYTimes Retrieved 2009-04-16.
- ^ Conservation and Feminism: Africa's Greenheart. The Economist, 21 Sep 2006.
- ^ Unbowed, стр. 139–151. sfn грешка: no target: CITEREFUnbowed (help)
Literatura
- Maathai, Wangari (2006). Unbowed: A Memoir. William Heinemann. стр. 73—74. ISBN 978-0-434-01631-0.
Spoljašnje veze
- п
- р
- у
- 1901. Анри Динан и Фредерик Паси
- 1902. Ели Дикомен и Шарл Албер Гоба
- 1903. Вилијам Рандал Кример
- 1904. Институт за међународно право
- 1905. Берта фон Сутнер
- 1906. Теодор Рузвелт
- 1907. Ернесто Теодоро Монета и Луј Рено
- 1908. Клас Понтус Арнолдсон и Фредрик Бајер
- 1909. Огист Бернер и Пол де Констан
- 1910. Стална међународна мировна канцеларија
- 1911. Тобијас Асер и Алфред Фрид
- 1912. Елиху Рут
- 1917. Међународни комитет Црвеног крста
- 1919. Вудро Вилсон
- 1920. Леон Буржоа
- 1921. Јалмар Брантинг и Кристијан Ланге
- 1922. Фритјоф Нансен
- 1925. Остин Чејмберлен и Чарлс Доз
- 1926. Аристид Бријан и Густав Штреземан
- 1927. Фердинанд Буисон и Лудвиг Квиде
- 1929. Франк Келог
- 1930. Ларс Седерблом
- 1931. Џејн Адамс и Николас Батлер
- 1933. Норман Ејнџел
- 1934. Артур Хендерсон
- 1936. Карл фон Осиечки
- 1937. Роберт Сесил
- 1938. Нансенов међународни уред за избеглице
- 1944. Међународни комитет Црвеног крста
- 1945. Кордел Хал
- 1946. Емили Грин Болч и Џон Мот
- 1947. Амерички комитет пријатељских услуга
- 1949. Џон Бојд Ор
- 1950. Ралф Банч
- 1951. Леон Жуо
- 1952. Алберт Швајцер
- 1953. Џорџ Катлет Маршал
- 1954. Високи комесаријат ОУН за избеглице
- 1957. Лестер Пирсон
- 1958. Жорж Пир
- 1959. Филип Ноел-Бејкер
- 1960. Алберт Лутули
- 1961. Даг Хамаршелд
- 1962. Лајнус Карл Полинг
- 1963. Међународни комитет Црвеног крста
- 1964. Мартин Лутер Кинг
- 1965. УНИЦЕФ
- 1968. Рене Касен
- 1969. Међународна организација рада
- 1970. Норман Борлог
- 1971. Вили Брант
- 1973. Хенри Кисинџер
- 1974. Шон Макбрајд и Еисаку Сато
- 1975. Андреј Сахаров
- 1976. Бети Вилијамс и Мејрид Кориган Мегвајер
- 1977. Амнести интернашонал
- 1978. Анвар ел Садат и Менахем Бегин
- 1979. Мајка Тереза
- 1980. Адолфо Перез Ескивел
- 1981. Високи комесаријат ОУН за избеглице
- 1982. Алва Мирдал и Алфонсо Роблес
- 1983. Лех Валенса
- 1984. Дезмонд Туту
- 1985. Међународна група лекара за превенцију нуклеарног рата
- 1986. Ели Визел
- 1987. Оскар Аријас Санчез
- 1988. МОУН
- 1989. Тензин Гјатсо
- 1990. Михаил Горбачов
- 1991. Аунг Сан Су Ћи
- 1992. Ригоберта Менчу Тум
- 1993. Нелсон Мандела и Фредерик де Клерк
- 1994. Јасер Арафат, Шимон Перес и Јицак Рабин
- 1995. Џозеф Ротблат и ПКНСП
- 1996. Карлос Бело и Жозе Рамос Орта
- 1997. МПЗМ и Џоди Вилијамс
- 1998. Џон Хјум и Дејвид Тримбл
- 1999. Лекари без граница
- 2000. Ким Деџунг
- 2001. Организација уједињених нација и Кофи Анан
- 2002. Џими Картер
- 2003. Ширин Ебади
- 2004. Вангари Матаи
- 2005. МАНЕ и Мухамед Ел Барадеј
- 2006. Мухамед Јунус и банка Грамен
- 2007. МПКП и Ал Гор
- 2008. Марти Ахтисари
- 2009. Барак Обама
- 2010. Љу Сјаобо
- 2011. Елен Џонсон Серлиф, Лејма Гбови и Тавакул Карман
- 2012. Европска унија
- 2013. Организација за забрану хемијског оружја
- 2014. Кајлаш Сатијарти и Малала Јусуфзаи
- 2015. Туниски национални квартет
- 2016. Хуан Мануел Сантос
- 2017. Међународна кампања за укидање нуклеарних оружја
- 2018. Надија Мурад и Денис Муквеге
- 2019. Абиј Ахмед Али
- 2020. Светски програм за храну
- 2021. Марија Реса и Дмитриј Муратов
- 2022. Алес Бјаљацки, Меморијал и Центар за грађанске слободе
- 2023. Наргес Мохамади